Vise ni 1. april nije sto je bio. Ili smo izgubili smisao za humor, ili je humor izgubio smisao.
Dok svjetske covid liste izbacuju crne statistike i humor postaje umor.
Statistike su postale sastavni dio svakodnevnice – racuna se i broji sve – sretnici su oni koji se ne nadju na listi.
Proljece prolijece ocekjujuci bolje sutra.
Samo jos aprilsko cvijece daje nadu nekog boljeg vremena.
Jos jedan 8.mart – na jednoj strani svijeta zene protestiraju, na drugoj slave.
Apsurd je sto slave one koje nemaju razloga, a i protesti su iz slicnih pobuda.
Sreca je sto stari kazu da mart odnosi skart, mozda ce nam toplije biti.
Toplota je relativan pojam, ako se sunce pojavi.
Kao i sve, i sunce može biti varka – dovoljna je tek njegova pojava da osjetimo toplinu.
Priznat cemo, brojke se (u) ovih dana baš fino slažu.
Hoce li i sve drugo, ovisi od nas. Jucer Dan maternjeg jezika, danas Dan ekologije. Svaki dan je nešto, samo je važno da smo (mi) u njemu.
Da je samo više cvije?a, a manje smeca – i u Majci prirodi, i u maternjem jeziku.
Neko se ove subote ženi, neko udaje. Poželimo im srecu, uz nadu da su dobro izabrali. Ako nisu, bit ce još subota.
Kako su samo sretni oni ljudi koji u svemu mogu vidjeti ljepotu i dobrotu. Njima je svaki dan Nešto.
Prethodna godina je svašta nudila, mi, pak, cekali nešto bolje. Cekati Godoa, znaci uzeti ono što nudi trenutak.
Samuel Becket je u svome stvaranju težio pronaci formu za izražavanje nereda, zbrke, dezintegracije. Rezultat je neizvjestan, s velikim, beketovskim MOŽDA.
Bit ce dobro ako na vrijeme shvatimo da su ista vremena, samo drugi datumi.
Priznat cemo, brojke u ovoj godini su se fino posložile. Hoce li i se i druge stvari posložiti, do nas je.
Sreca je pa je svaki pocetak lijep. Možda da minuse iskoristimo pa zaledimo sve želje i pocnemo ih ostvarivati negdje na sredini.
Dobrota nekih gradova ogleda se u njihovoj humanosti i cistoci. I dok se jedni guše (u dimu i smogu), drugi gradovi o/dišu cistocu.*
Na ulazu u grad živi krojacica Ana. Ona kroji izvrsne unikatne kreacije. Po želji. Na drugom kraju grada živi teta Renata. Ona kuha najljepše kolace. Po želji. Carolija koju stvaraju ove dvije žene ne ogleda se samo u njihovim proizvodima i kupcima, vec i vlastitim porodicama, koje prehranjuju svojim cestitim rukama.
Dobro i Zlo su kao voda i vatra. Da Dobro pobje?uje Zlo ogleda se u vodi koja, na koncu, i gotovo uvijek, u/gasi vatru (ma koliko velika i zla bila).
Otici u umjetnost i filozofiju ne znaci bijeg u drugi svijet, vec potreba da razumijemo i objasnimo ovaj. Na koncu, ucinimo ga boljim.
Djecica/clanovi Dramske sekcije “Mali princ” ispricali su i u predstavu pretocili vlastitu pricu “Škabare”. Pobjegnimo s njima i ucinimo idealnim (i) ovaj utorak.
______________
* Slika Ismara Hambelica (uslikana u ranim jutarnjim satima) oslikava svu mogucu cistocu i vedrinu grada koji se budi. U toj cistoci, bez smoga, ogleda se i njegova humanost. Dobro jutro svim takvim gradovima.
Neko? bismo žalili što je polovina decembra bez snijega. Danas ne. Dovoljna je pomisao da pod vedrim nebom bdiju ljudi koji vape toplinu (i onu materijalnu i onu ljudsku).
Toplinu u naše domove donesu vijesti da su “neki” od njih uspješno prošli game. Farah se javila iz Minhena. Ilhan iz Pariza. Rašid na jugu Francuske ve? odavno živi svoje snove. Vra?aju se u (stare) domove samo još kroz sje?anja.
Postoje pisci koji u svojim djelima dokazuju kako (samo) pomo?u umjetnosti možemo iza?i iz sebe “sada” i oti?i u onog sebe “nekada”. Mnogi od njih u koricama svojih knjiga ?uvaju tajne recepte kola?i?a i ?ajeva s kojima funkcionalno možemo zaviriti u sje?anje.
Svi smo zabrinuti što smo funkcionalno nepismeni, a da pri tome i ne znamo šta je funkcionalna pismenost.
Koliko je nefunkcionalna funkcionalna pismenost vidimo (i) kroz funkcije naših funkcionera. Jedino što još uvijek funkcionalno manipuliraju nefunkcionalnom rajom.
______________
* Uvijek je “pravo” vrijeme da kroz sadržaj knjiga i ?ajeva odemo u željeni dio svijeta, vratimo (nepre)željeno iz prošlosti i osjetimo toplinu trenutka. Na koncu, samo tako ?emo biti funkcionalni.
Sudeci po izvještaju iz porodilišta, dobrim smo poceli: 11. mjesec u godini poceo s 11 rodjenih beba.
Za ulazak u jedanaesti mjesec ne treba nikakva propusnica, samo spoznaja da je mjesec (pun) studeni.
Ocekivano, i kod nas su se pojavile spekulacije treba li obiljezavati “Hallowe’en”, kao da vec nemamo dovoljno maskiranih – vještice i vampiri su na svakome koraku – ne bi li nam bolje bilo kada bi svako skinuo masku!?
Prepune su demona ove naše neizvjesnošcu utabane ulice. U njih slobodno možemo uracunati i ljude, i pse lutalice. Svi oni se frojdovski vracaju domu svome*.
Petak može znaciti kraj, ali i pocetak – ako vec danas pocnemo misliti kako ce svi oni na ulici preživjeti stùden(i).
_____________
* Pomalo zaboravljen, ili nikako dosad proslavljen, roman “Demijurg” Dzemaludina Alica, krije putokaze koje su dragi ljudi “utabanali i ostavili nama nenaviklim na znanje, poštovanje, umijece i mudrost” (Alic, 2004). Dugujemo to, ovima tek rodjenima.
Zvijezde ni u ovome mjesecu nisu svima jednako naklonjene, tako da u horoskop i dalje vjeruju samo oni kojima su predvidjele dobro.
Stari Grci su nekada bili dobri uzori: politika se shvacala kao ucenje o dobrom i pravednom zivotu; politicko odlucivanje je išlo od kralja do skupštine, a kljucnu rijec su imali gradjani. Kod nas je sve obrnuto, tako da nam politika dodje zlo.
Koliko god odrasli i dalje kao male bebe posrcemo, padamo, ustajemo. Važno je da uporište o koje se oslanjamo bude dovoljno stabilno – ni pretvrdo (da se ne povrijedimo), ni premekano (da se opet ne povrijedimo).
Kad nam sreca zatvori jedna vrata, cesto nam otvori druga, ali mi ponekad znamo predugo gledati u ona zatvorena i tako ne vidjeti otvorena.
Americka spisateljica Helen Keller nije poznata po onome što je pisala, nego po samom procesu u kojem je od slijepe i gluhe bebe postala najveci ideal borbe i najglasnije Dobro.
____________________
* I Bihac ima svoje Dobro koje se zove Azra Dedic. To Dobro je svome gradu i svojoj BiH donijelo evropsko zlato, ali Azrina vrijednost nije samo u tome, vec što nas uci šta znaci ustati nakon pada, sta znaci biti borac, i pored slijepih i gluhih, zadržati dušu i veliko srce.
***
Iako se cini da je oktobar nastupio davno, otkucava njegova tek prva nedjelja.
Nastupi to vrijeme kada se cini da vrijeme stoji. Takvo stanje je u našoj politici kojoj su promjenjive još jedino pozicije i koalicije (svako sa svakim/niko ni s kim).
Apsurd je kada vijesti o politickim potezima postanu meksicke sapunice ili americke dinastije – ocekuje se u svakoj narednoj epizodi neko razrješenje, ali uslijedi razocarenje. I tako u beskraj, unedogled.
Dan ucitelja je podsjetnik koliku odgovornost nosimo za generacije koje slijede te da bez grijeha možemo napraviti samo jednu grešku – ne odgajati djecu po nametnutim pravilima, vec dopustiti da sami biraju knjige – mogucnost izbora više izvora, znaci izbor.
I beskrajne sapunice necemu nauce: mjesto na zaplete, vrijeme trošiti u rasplete, možda tako docekamo i (životne) epizode sa (sretnim) razrješenjima.
***
Prije nego duboko zaplivamo u ovu sedmicu, važno je da zatvorimo Pandorinu kutiju* prošle iz koje su (opet) izišla sva zla: vatra je gutala šume na jednome kraju planete, a na drugome su najavili nestašicu vode.
Vatra ima mogu?nost preporoda, citamo u Mahabharati. Vu-Sjing teorija opisuje svijet kao skup pet dinamicnih faza stalne transformacije: drvo hrani vatru, vatra stvara zemlju (pepeo), zemlja (metal) sakuplja i obogacuje vodu. U tom slu?aju, amazonska vatra zna?ila bi preporod za presušeni dio planete.
Apokalipticni prizori amazonske prašume natjerali su i BiH gradjne da se preko društvenih mreža mole za “pluca svijeta”, sagorijevajuci vlastita – dok se u Brazilu farmeri preko požara bore za dulum obradive površine, u BiH (godišnje) propada milijun hektara neobradjenog zemljišta.
Dobro i Zlo konstantno se bore. Tama i Svjetlo stalne su mjene.
Vatra je progutala Vije?nicu. Vatra je preporodila Vijecnicu. Sada svijetli, u inat.
***
Iako za ovaj 5. august najavljuju stabilno vrijeme, BiHac je u išcekivanju “Oluje” iz Zagreba.
Hrvatska prva dama opet je zagrmila prepisanom po/eticnom retorikom, a bosanski ratni profiteri munjevito uzvratili: samo vi mirno spavajte dok iznad vas bdiju bogovi Olimpa i brdovitoga Balkana!
I tako, vec decenijama, po cijelu godinu pakleno haraju slicne oluje – mjesto da u/živimo sadašnjost, mi obilježavamo ‘znacajne’ olujne datume prošlosti, kojih bi se svako iole normalan, (po)stidio.
Sijeva na sve strane, a mi vec dokazano poslušna rulja slušamo i osluškujemo: samo da ne zapuca!
”Uživati u rulji prava je umjetnost” kaže Bodler u svojoj lirskoj prozi “Vještacki rajevi”. Pjesnik uživa tu povlasticu da bude on sam i neko drugi, “on ulazi kad mu se prohtje, u bilo koju li?nost”, nastavlja Bodler.
Pravo je vrijeme da i vi pobjegnete iz rulje i pokušate uci u neku licnost. Ali, pazite! pjesnikom/poetom ne može biti svako
Kažu da se nakon oluje spusti ozon pa je tada zrak najcistiji. Uživajmo taj, makar, vještacki raj!
***
August burno nadire sa svih strana. Taman da spere svu tugu i razbije sparinu iz jula. Ako ne uspije, preostaje nam da se snadjemo sami – zaronimo u more, zaplivamo niz rijeku, potrcimo kroz potok. Ako nemamo ništa od toga, možemo uvijek pustiti mlaz vode iz slavine. Bitno je da tece i odnese sve ono što je od viška.
U cijeloj BiH je burno – sindikati štrajk/kuju; žena je umrla na porodu; mladica (bez identiteta) zgazio voz – sve je to zbog pogrešnih sistema i procesa. Umiremo kao psi, rekao bi Kafkin Josef K.*
Danas ljudi umiru jer nemaju para da podmite ljekare. Gora od toga je cinjenica da smo ih mi tome na/ucili.
Naši preci nisu trebali ljekare. Sušili bi i kuhali kamilicu uz utješne rije?i da su kamilica i voda lijek za sve, i unutrašnje i vanjske rane.
Skuhajte veceras kamilicu. Imat cete makar ugodnu subotnju vecer, a možda vam se posreci pa takav bude i cijeli august.
*Knjige Franza Kafke i mirisi kamilice sigurno mogu smiriti sve procese (unutar i izvan nas).
***
Smiraj subote ucinio je da imamo osjecaj kako nije ni bila. Nedjelja se šunja s pokojim oblakom. Ako se na vrijeme ne pripremimo, prespavat cemo je uz kišu.
Naši preci su živjeli uz Sunce. Budili bi se i zaspali s njim. Mi prespavamo i po cijele mjesece, a onda se žalimo da nemamo vremena, zaboravljajuci pritom da je vrijeme tek ljudska izmišljotina.
Koliko li ce tek vremena pro?i dok shvatimo da mi prolazimo!?
Sumnja se u humanost Bišcana, dok je njihova empatija na skali usijanja. Možda “Zrak” J. S. Bacha* olakša ovaj naš, prepun smorine svagdašnje pa odgovore neizvjesne buducnosti nadjemo u izvjesnoj prošlosti.
__________________________
